APEL ZA OBRANU TERITORIJALNOG INTEGRITETA REPUBLIKE HRVATSKE
Tražimo ekspertno preispitivanje Sporazuma i nacionalni konsenzus o Sporazumu o hrvatskim granicama Svim zastupnicima Hrvatskog sabora i svim hrvatskim strankama
I.
Sporazum sa Slovenijom za Hrvatsku nesagledivo je opasan, smanjuje hrvatski državni teritorij i na moru i na kopnu. Slovenija je imala nesmetani prolazak na otvoreno more i bez uzurpacije Dragonjskog zaljeva i bez ustupanja 350 kvadratnih milja hrvatskog teritorijalnog mora. Državna granica sa Slovenijom je postojala. Slovenija ju nije priznala zato što je aspirirala za hrvatskim teritorijem. Za hrvatsku državu takav je Sporazum neprihvatljiv i zato umoljavamo Vladu da odustane od provedbe ratifikacije, a zastupnike da ne glasuju za njega. Čitavu graničnu crtu potrebno je ekspertno, uz nazočnost hrvatskih županijskih predstavnika, ponovno pregledati, a za Dragonjski zaljev - ukoliko Slovenija ne pristane na ravnopravnu podjelu, pola-pola, bez ikakvog koridora kroz hrvatsko teritorijalno more - zatražiti međunarodnu arbitražu, kao što su to učinile i brojne zapadnoeuropske zemlje. To je u demokratskom svijetu normalan put za rješavanje takvih pitanja.
Od 1991. kada je Hrvatska doživjela osvajački rat od velikosrpskih agresora, ovo što se predviđa Sporazumom sa Slovenijom, parafiranim 20. srpnja 2001., za neovisnu hrvatsku državu najveće je poniženje. Za razliku od agresije prije deset godina ovo je danas unutrašnja agresija. Hrvatska je izašla iz rata sa svojim međunarodno priznatim granicama sa svim susjednim državama. Na temelju Avnojskih odluka i Ustava SFRJ te je granice potvrdila i Badinterova komisija. Što se, međutim, sada događa? Danas 134 godine nakon Riječke krpice Hrvatska je dobila Dragonjsku iliti Piransku krpicu. Hrvatska gubi vlastiti teritorij koji je u doba petogodišnjeg rata obranila. To je odista bez presedana u suvremenoj europskoj povijesti.
II.
Svi oni koji su barem donekle poznavali formiranje hrvatske zapadne granice, shvatili su da sama činjenica što Državni zbor Slovenije nije htio ratificirati Sporazum o malograničnom prometu - a koji je Hrvatski sabor ratificirao još 1997. - znači da susjedna država ratifikaciju zateže samo zato što svim sredstvima kani iznuditi teritorijalne ustupke od Hrvatske. Čekao se trenutak a da se niti druga pitanja nisu uopće pokušavala rješavati, a još manje riješiti - hrvatska štednja od 600 miljuna maraka u Ljubljanskoj banci, Nuklearka u Krškom i Sv. Gera - inzistiralo se na "paketu" i na trenutku da se taj "paket" Hrvatskoj uruči. Taj trenutak konačno je došao, došao je trenutak kada će hrvatska strana pristati "na svoju štetu". Za razliku otprije 134 godine kada je Hrvatska morala pristati na Riječku krpicu, kojom je Rijeka ekskorporirana iz hrvatskog državnog teritorija, sada godine 2001. Isto tako preko noći na tijelu Hrvatske našla se Dragonjska iliti Piranska krpica, kojom se ekskorporira hrvatski državni teritorij na moru. Negda je preko noći Riječku krpicu potpisom ovjekovječio Franjo Josip I., a sada bi potpis na tu "krpicu" trebao dati predsjednik Hrvatske vlade i predsjednik hrvatske države, a ovjekovječiti Hrvatski sabor, i to onaj Sabor koji je stoljećima, pa i u najtežim uvjetima, branio hrvatski državni integritet. Na žalost, dio hrvatske teške povijesti se ponavlja, ali sada u obliku farse. Više nam "krpice" ne lijepe tuđinci, sada to čine sami Hrvati, i to oni koji po narodnoj volji i po hrvatskom Ustavu, pod prisegom, suverenitet i integritet moraju braniti.
III.
Što se, međutim, u takvoj situaciji događa? Najšire nezadovoljne slojeve, njihove stavove i interese, nastoji se ignorirati ili u najboljem slučaju uvjeriti da je od svih mogućnosti vladina najbolja. To prodavanje hrvatskog državnog teritorija slavodobitno se opravdava nadama, bolje rečeno iluzijama, da će nam susjedna država biti na usluzi pri ulasku u Europsku uniju. No, ako se u te usluge vjeruje, onda se prelazi u čistu fantastiku, susjednu se državu promovira u glavnog ključara Europske zajednice. Valja jasno i glasno reći: do sada niti jedna članica Europske unije nije ulazeći u Uniju ustupala drugoj državi svoj teritorij. Zato se logično pitamo: Zašto bi to morala učiniti Hrvatska? Ako Hrvatska to učini, ona sama sebe svodi u kolonijalnu tvorevinu bez suvereniteta na vlastitom teritoriju. Niti jedan teritorijalni ustupak ne može se pravdati izjavom: "Hrvatska je dokazala da je spremna na dogovor." Ne može se pravdati niti izjavom: "U Europskoj uniji ionako neće biti granica!" To predstavlja ništa drugo nego tešku zabludu (ili ponavljanje starih internacionalističkih parola), što se ne može pravdati nikakvim stranačkim interesima. Niti jedna hrvatska stranka u svojem djelovanju ne može niti javno niti tajno raditi protiv bitnih interesa hrvatske države i hrvatskog naroda. U kontekstu toga svaki zastupnik, svaki ministar, uključujući i predsjednika vlade i predsjednika države, po ustavnim obvezama, dužan je štititi teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Sve to govori da je prije Sporazuma potrebno osluhnuti bilo hrvatskoga naroda. Osluhnuti što o Sporazumu misle hrvatski ribari, seljaci i radnici, hrvatski intelektualci. Toga do sada nije bilo. Sporazum se pripremao tajno i nedopustivo lakomisleno. Neshvatljivo je u tim teškim socijalnim i gospodarskim prilikama da se čak agitira među saborskim zastupnicima da se ovaj štetan Sporazum prihvati. Isto tako vrši se pritisak na općinske i županijske dužnosnike. Neshvatljivo je da predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku - dakle onaj koji je najodgovorniji, onaj koji bi trebao slušati sve druge (a ne samo svoju stranku) - neshvatljivo je da on javno agitira i izjavljuje da bi "digao ruku za Sporazum". Istodobno se šuti o tisućama hrvatskih radnika koji su u Sloveniji istjerani s posla bez ikakvih prava, šuti se što Slovenija Hrvate nije priznala kao nacionalnu manjinu, šuti se o dugu Ljubljanske banke, šuti se o Svetoj Geri, šuti se o Nuklearki.
IV.
Hrvatska granica između Hrvatske i Slovenije bila je definirana, o čemu nam svjedoče općinske i gradske gruntovnice, koje je Slovenska strana objelodanila u Enciklopediji Slovenije (podjelu Dragonjskog zaljeva je falsificirala). Postavlja se pitanje zašto do godine 1990. nije Slovenija postavljala pitanje "razgraničenja"? Konačno, zašto to nije postavljala prije. Jednostavno zato što nije imala nikakvih razloga za to (već je 1956. u Istri uzurpirala dvadesetak hrvatskih sela). Na kopnu je sve bilo definirano, a na moru je uživala sva prava koja joj po međunarodnom pomorskom pravu pripadaju. Hrvatskoj pripada po međunarodnom pomorskom pravu polovica Dragonjskog zaljeva. Ovo što se sada događa predstavlja korištenje teškoća u kojima se Hrvatska nalazi. Slovenija se naprama Hrvatskoj uopće nije ponašala kao prijateljska zemlja. Za čitavo vrijeme rata radila je na prometnoj i cestovnoj izolaciji Hrvatske. To radi i danas. Protjerala je hrvatske radnike, koji su itekoliko pridonjeli prosperitetu Slovenije, a niti jednu obvezu naprama Hrvatskoj nije ispunila. Nije Hrvate priznala kao manjinu. To je, na žalost, konstanta slovenske politike od stvaranja prve i druge Jugoslavije do danas. Tobožnje obećanje da će Slovenija nakon hrvatskog teritorijalnog dara mijenjati politiku, diplomacija je na razini dječjeg vrtića. Ne, oni će i dalje tražiti nove ustupke, a već ih traže i sada. To svi znaju osim hrvatske vlade koja to neće znati. Ne samo u Dragonjskom zaljevu i u Svetom Martinu, i dalje se vodi u susjednim medijima kampanja za svaku kuću uz granicu u koju su poslali svojega glasnogovornika. Prisvajaju se hrvatska područja na Muri, Dravi, na Sutli, na Kupi.
V.
Svima je jasno da se Sloveniji žuri. S Mađarskom, Austrijom i Italijom ima uređenu granicu. Treba joj još "uređena " granica s Hrvatskom, dakako, na njezinu korist. Odista je cinično da se u Sporazumu operira s hrvatskim zaseocima (Mlini, Bužim, Škudelin, Škrile) kao slovenskim. To su hrvatski zaseoci, koje je samo Slovenija prisvajala, da bi mogla krojiti granicu na moru. Cinično je da se bez ikakve obavijesti hrvatskih lokalnih uprava mijenja granica i to tako da susjedna strana bira što će uzeti u Hrvatskoj. Cinično je to što Hrvatska tim Sporazumom dobiva. U zamjenu za hrvatske oranice dobivaju se devastirana tla, a negdje ništa. Smatramo da Hrvatska Sporazumom ne treba ništa dobivati, nego samo zadržati svoje. Hrvatska strana uletjela je u tu žurbu, ne vodeći računa niti o teritorijalnom integritetu Hrvatske, a niti o posljedicama. Umjesto toga Hrvatska je trebala postaviti pitanje, ako se već granica mijenja, da joj Slovenija vrati oteta sela nakon Drugog svjetskog rata, u prvom redu Raskrižje, u kojem nikada, osim Hrvata nije bilo drugog stanovništva. Taj mnogostruko štetan Sporazum, posebice što se Svetog Martina (1400 hektara) i Dragonjskog zaljeva tiće, gdje Hrvatska gubi 350 milja teritorijalnog mora i podmorja, mogao bi biti presedan drugim štetnim sporazumima koje Hrvatska treba sklopiti, jer se tim Sporazumom, u slučaju ratifikacije, anuliraju avnojske granice, koje su na temelju zaključka Badinterove komisije postale granice neovisne Republike Hrvatske. Ukoliko se te granice pomiču na jednom mjestu, tko može jamčiti da se one neće pomicati i na Prevlaci, u Neumu, na Uni, a pogotovo na Dunavu, gdje Hrvatska, prema avnojskoj granici i dunavskim džepovima može izgubiti oko 90 kvadratnih kilometara. Nije jasno zbog kojih bi se razloga danas moralo insistirati da se granica ponovno povlači, ako je to već prije učinjeno. Ta granica, stoljećima općinska međa, stoljećima je funkcionirala bez ikakvih teškoća. To je najbolje jamstvo da ona može funkcionirati i u budućoj Europi.
Govoreći o ovom sporazumu, moramo upozoriti i na to da i predsjednik Vlade i predsjednik države nekim svojim izjavama prelaze ustavne ovlasti. Po Ustavu oni su dužni štititi integritet Republike Hrvatske. Predloženim Sporazumom oni taj integritet narušavaju, jer se tim Sporazumom avnojske granice, na kojima se temelji i zaključak Badinterove komisije, podvrgavaju reviziji. Ovoga časa nedopustivo je i discipliniranje stranaka, kako unutar Koalicije tako i izvan koalicije. Držimo da je u tom prevažnom teritorijalnom pitanju potreban NACIONALNI KONSENSUS, a ne nove još teže podjele, ne korteširanje "za sto i jednu podignutu ruku". Ovakav Sporazum - kako je i predočeno - vrlo je opasan presedan za uređenje hrvatskih granica na Dunavu, gdje Srbija (SRJ) drži pod okupacijom 90 kvadratnih kilometara hrvatskog teritorija, na Uni gdje Republika Srpska drži pod okupacijom Zrinsku tvrđavu. Isto tako tu je i Prevlaka, Neum. A što će nakon toga biti s Osimskim sporazumom? Odista je neshvatljivo da u takvoj situaciji, u situaciji kada susjedi drže pod okupacijom dijelove hrvatskog državnog teritorija, neshvatljivo je da hrvatska vlada tim susjedima nudi hrvatska državna područja.
Mi hrvatski građani, časnih intelektualnih, manualnih, kao i svih drugih zanimanja, pozdravljamo svaki napor Hrvatske vlade za uređivanje hrvatskih granica, ali nikako na štetu Hrvatske. Tuđe nećemo, svoje ne damo!
Građanska skupina za obranu hrvatskih granica, Čakovec, Park R. Kropeka 2